1. Žene u kockarnici – Samo kuću čuvaj!
  2. Strah i bijeda Trećeg rajha (SARTR)
  3. Zašto žene padaju na loše dečke?
  4. Uspješna mama i eko projekat
  5. Mrzimljupci
  6. Održan 8. memorijalni odbojkaški turnir “Bihać 2011”
  7. Šok na Bilinom polju: Ibišević dvaput propustio matirati Portugal
  8. BiH teško poražena u Lisabonu: Portugal ubjedljivom pobjedom odlazi na EURO 2012
  9. Parker i Batum odveli Francusku u finale
  10. Should I stay or should I go?
  11. Pobjednici 34. Kazališnih igara u Jajcu
  12. Razbijač Ralf – Wreck it Ralph
  13. Teferič koji ne prestaje
  14. Alex Cross
  15. Skyfall
  16. U Zvorniku ja sam ostavio svoje srce
  17. (Klinička) Smrt jednog konFLJutera
  18. Httpool Online Advertising
  19. DVB-s očima ovisnika
  20. The Chosen One
  21. City break: Amsterdam
  22. Legenda o padu Troje
  23. Sjeverna Baskija
  24. Bacajà: mjesto gdje je komedija dell’arte ponovo oživjela!
  25. Gdje provesti najluđu noć? – U Istanbul uz trbušne plesačice
  26. Bellagio- omiljena destinacija visoke aristokracije
  27. Naš BOT na naličju mjesta
  28. Ljepota dolazi iz frižidera!
  29. Mini vodič kroz svijet vjenčanica
  30. Kako da vaš komp posluži u prehrambene svrhe
  31. Dragan Marinković Maca: Nisam glup čovjek
  32. Zelenooka romantičarka
  33. Almir Kurt: Sin je najbolji saradnik na svijetu!
  34. Halali nam Zuko!
  35. Sarajevo, Mevlid, Amerika, Sarajevo
  36. Razgovor trojice
  37. Prosjak i gospodin
  38. Kids Land mame i njihove djevojčice
  39. Kokuz
  40. Glas Naroda
  41. Istina
  42. Tužilaštvo BiH : INSTITUCIJA KOJE VIŠE NEMA !
  43. Između osobnog, lokalnog i globalnog
  44. Čudna jada od betonskog grada
  45. Homo homini lupus est ili kratka crtica o nama
  46. Pravda za očeve
  47. Žene zbog predrasuda manjina među inženjerima
  48. Parkovi – pluća demokratije
  49. Grad ili opština, pitanje je sad
  50. Muzika i umjetnost kao refleksija politike
  51. DOPLER: pomak ka prirodi!
  52. Rusi dolaze: Donose li dobre namjere?
pon, mar 25, 2019
  1. Žene u kockarnici – Samo kuću čuvaj!
  2. Strah i bijeda Trećeg rajha (SARTR)
  3. Zašto žene padaju na loše dečke?
  4. Uspješna mama i eko projekat
  5. Mrzimljupci
  6. Održan 8. memorijalni odbojkaški turnir “Bihać 2011”
  7. Šok na Bilinom polju: Ibišević dvaput propustio matirati Portugal
  8. BiH teško poražena u Lisabonu: Portugal ubjedljivom pobjedom odlazi na EURO 2012
  9. Parker i Batum odveli Francusku u finale
  10. Should I stay or should I go?
  11. Pobjednici 34. Kazališnih igara u Jajcu
  12. Razbijač Ralf – Wreck it Ralph
  13. Teferič koji ne prestaje
  14. Alex Cross
  15. Skyfall
  16. U Zvorniku ja sam ostavio svoje srce
  17. (Klinička) Smrt jednog konFLJutera
  18. Httpool Online Advertising
  19. DVB-s očima ovisnika
  20. The Chosen One
  21. City break: Amsterdam
  22. Legenda o padu Troje
  23. Sjeverna Baskija
  24. Bacajà: mjesto gdje je komedija dell’arte ponovo oživjela!
  25. Gdje provesti najluđu noć? – U Istanbul uz trbušne plesačice
  26. Bellagio- omiljena destinacija visoke aristokracije
  27. Naš BOT na naličju mjesta
  28. Ljepota dolazi iz frižidera!
  29. Mini vodič kroz svijet vjenčanica
  30. Kako da vaš komp posluži u prehrambene svrhe
  31. Dragan Marinković Maca: Nisam glup čovjek
  32. Zelenooka romantičarka
  33. Almir Kurt: Sin je najbolji saradnik na svijetu!
  34. Halali nam Zuko!
  35. Sarajevo, Mevlid, Amerika, Sarajevo
  36. Razgovor trojice
  37. Prosjak i gospodin
  38. Kids Land mame i njihove djevojčice
  39. Kokuz
  40. Glas Naroda
  41. Istina
  42. Tužilaštvo BiH : INSTITUCIJA KOJE VIŠE NEMA !
  43. Između osobnog, lokalnog i globalnog
  44. Čudna jada od betonskog grada
  45. Homo homini lupus est ili kratka crtica o nama
  46. Pravda za očeve
  47. Žene zbog predrasuda manjina među inženjerima
  48. Parkovi – pluća demokratije
  49. Grad ili opština, pitanje je sad
  50. Muzika i umjetnost kao refleksija politike
  51. DOPLER: pomak ka prirodi!
  52. Rusi dolaze: Donose li dobre namjere?

Sredinom devedesetih Rusija je bila bivša sila, sa svojom zastarjelom vojskom, propalom ekonomijom i minornim političkim uticajem i ugledom u svijetu. Sve će se promijeniti u jesen 1999. kada će na čelo Rusije doći nepoznati čovjek ledenih očiji, Vladimir Putin

Sredinom ovog ljeta velika benzinska pumpa na ulazu u Sarajevo osvanula je u novom ruhu i u novim bojama. Ista ta pumpa u zadnjih desetak godina, koliko i postoji, tri puta je mijenjala boje. Najprije je bila crvena dok je bila u vlasništu porodice Sarajlić, zatim je postaala zelena dok su njeni vlasnici bili Austrijanci i kompanija OMV. Od sredine ovog ljeta ista benzinska pumpa je obojena u plave tonove i nosi naziv Gazprom. Pumpa u sarajevskom naselju Bare nije obična benzinska pumpa i mjesto gdje se mogu kupiti sitnice za automobil, kao što ni Gazprom nije tek obična naftna kompanija. Gazprom je najveći svjetski proizvođač prirodnog gasa i jedna od najvećih korporacija na svijetu. Zapošljava skoro 400.000 radnika, a prošlu godinu zaradio je 38.7 milijardi dolara. U većinskom je vlasništvu ruske vlade, a mnogi smatraju da Gazprom nije samo naftna kompanija, nego politička organizacija koja radi za interese svojih vlasnika, ruske vlade i njihove politike koja nikada bila promotor milenijskih ciljeva čovječanstva i težnji za boljim svijetom u kojem živimo. Sve ruske politike u posljednjih 300 godina bile su ekspanzionističke, na jedan ili drugi način. Danas su nafta i plin, a plin posebno, najjače rusko političko oružje. Bez ruskog plina zima bi u zgradama na zapadu Evrope bila vrlo hladna i neizvjesna. Tako pomenti Gazprom isporučuje Austriji 65 posto svih potreba za gasom, te 36 posto godišnjih potreba za plinom Njemačke, 27 posto potreba Francuske i 100 posto gasa koji dolazu u BiH. U vrijeme kada energija znači baš sve, kada predstavjavlja ključnu tačku između i opstati i nestati, uvoziti 25 posto svih potreba za gasom u EU, te biti najveći svjetski proizvođač nafte, velik kao gotovo cijeli kartl OPEC, znači prije svega imati u rukama veoma jake političke karte. Tamo gdje je ruski gas, tamo gdje su ruska nafta i plin, te benzinske pumpe kompanija kao što je Gazprom, tu je i ruski interes. Tu je praktično i sama Rusija, doduše ne u vojničkim čizmama, nego u lakovanim cipelama svojih moćnika, ali je ipak tu.

Vodka: Opasna po Rusiju

Prije samo 15 godina Rusi su mogli samo sanjati ovakvu moć i ovakvu ekspanziju. Početkom devedesetih SSSR se teritorijalno raspao, ali su se takođe u Rusiji raspali svi društveni kanoni a javna scena je postala neka vrsta zvjerinjaka gdje je svako svakoga nastojao pojesti. Vrijednosti nekadašnjeg komunističkog društva, zasnovanog na bar formalnoj društvenoj jednakosti, međusobnoj solidarnosti i radu koji oplemenjuje čovjeka, preko noći su postale prevaziđen i čak pomalo smiješne. Na tlu nekadašnjeg SSSR –a uvedena je logika britanske premijerke Margareth Thatcher po kojoj je pohlepa dobro i poželjna osobina, što je imalo katastrofalne posljedice po rusko društvo, društvo koje nije imalo demokratske tekovine, niti tradiciju tržišne ekonomije, kao zemlje zapadne Evrope. Prosječan Rus, rođen i kao ličnost formiran u duhu ideja Marxa, Engelsa i Lenjina, teško se snalazio u tim čudnim vremenima kada je novac, i to onaj zarađen preko noći i bez mnogo truda, postao osnovna jedinica mjere za vrijednost jednog čovjeka i njegov ugled. Dok je u SSSR decenijama trajala rasprava da li jedno fizičko lice može imati kamion ili trgovačku radnju, početkom devedesetih pojedinci su imali ne samo kamione i trgovine, nego i cijele inustrijske komplekse, šume, avione, rudnike i naftna polja. Nafta i gas postat će temelj nove Rusije, zemlje u kojoj običan čovjek nije značio baš ništa.

No, krajem osamdesetih i početkom devedesetih, nafta i gas su bili jedan od manjih problema. Energenti su bili lako dostupni i jeftini, a Rusi kao da i nisu bili svjesni kakvo bogatstvo imaju ispod površine svoje zemlje. U Rusiji je u to vrijeme nedostajalo sve, od hrane, preko kućnih potrepšina i aparata za domaćinstvo. Spretni pojedinci, dobro uvezani sa korumpiranom vlašću , a često i sami dio nje dobili su priliku da praktično na crno uvoze robu kao što su televizori, kompjuteri ili trendovska jeans odjeća sa Zapada. Njihovi profiti bili su ogromni, kao i apetiti koji se nisu zaustavljali samo na gomilanju novca i bogatstva nego i na stvaranju političke moći u cilju gomilanja još više bogatsva oslobođenog bilo kakve kontrole i oporezivanja. Kada je 1990. Boris Jelcin postao predsjednik zemlje ti pojedinci su postali na neki način dio vlasti i u suštini vlast sama. Vlast, policija, sudovi bili su samo servisi za ove uticajne i bogate pojedince za koje neko skovao termin: Ruski oligarsi. Oni su u to vrijeme bili izuzetno nepopularni kod građana Rusije, što nije moglo proći neopaženo kod stranih posmatrača.

Oligarsi su u Rusiji popularni kao i ljudi koji iz dosade ispred sirotišta pale bunt novčanica od 50 funti, pisao je tada Guardian.

Jedan od najznačanijih oligarha iz doba Borisa Jelcina bio je Boris Abramovič Berezovski, moskovski Jevrej, matematičar i doktor tehničkih nauka. U svijet biznisa je krenuo je 1989. Kroz autobilski biznis preprodavajući automobile domaće marke AutoVaz. Njegov je recept bio jednostavan: Uzeo bi automobile na otplatu sa jako dugim grace – periodom, prodavao ih za čvrstu valutu, a tvornici plaćao tek kada bi inflacija „pojela“ vrijednost novca. Kasnije je uspješno ušao u medijski biznis, no ključ njegovog uspjeha bila je njegova bliskost sa Jelcinom. Njih dvojica bili su bliski prijatelji, politički istomišljenici, a Berezovski je čak bio i predsjednik Jelcinovog kabineta, te šef izbornog štaba na izborima 1996.. a bio je vrlo blizak Jelcinovoj utjecajnoj kćerki Tatjani. Za pomenute izbore i potrebe kampanje Borisa Jelcina, Berezovski i članovi njegove ekipu prikupili su skoro 500 miliona njemačkih maraka. Dvije najveće ruske TV kuće bile su u rukama Berezovskog, tako da komunistički protiv-kandidat nije iamo nikakve šanse. Nekako u to vrijeme u Rusiji se pojavljuje pojam „porodice“, koja je pored najbližih srodnika Borsa Jelcina obuhvatala i grupu ljudi kojima je Jelcin slijepo vjerovao. Pored Berezovskog u tom najužem krugu moćnika bio je čovjek po imenu Roman Abramovič. Ovaj čovjek koji danas ima imovinu vrijednu više od 13 milijardi dolara počeo je svoju poslovnu karijeru tako što je u svom stanu prodavao uvozne gumene patke. Ipak, 1992. on će upoznati Berezovskog koji će ga i uvesti u „Porodicu“.

Godine 1994. Kremlj se našao u finansijskim nevolje, te mu je očajnički trebao novac. Oligarasi i magnati okupljeni oko Jelcina su imali pripremljeno rješenje. Ponudili su Borisu Jelcinu da država uzme kredite kod komercijalnih banaka, a da kao zalog ponudi dionice najvećih državnih kompanija, kao što je pomenuti Gazprom. Ono što je uslijedilo nakon što je Jelcin pristao na ovo solomonsko rješenje, desilo se nešto što nije zabilježeno u modernoj historiji. Desila se vjerovatno najveća pljačka svih vremena, kada je nemjerljivo bogatstvo, praktično u vlasništvu ruskog naroda prešlo u ruke relativno male grupe ljudi. Ta prvobitna akumulacija kapitala imala je sličnosti sa onim što se dešavalo u Engleskoj u 18 stoljeću nakon što je izumljen pokretni čunak. Seljacima je otimana zemlja za koju se vjerovala da krije rudna bogatstva, dionice državnih kompanja prodavane su odabranim tajkunima u pola cijene. Oneksim Banka je na primjer organizirala aukciju za 38 procenata Norilsk Nikla, koji proizvodi platinu i četvrtinu svjetskog nikla, osvojivši aukciju za 171 milion dolara, samo 100.000 dolara i za polovinu iznosa koju je rivalsaka Rossiisky Credit banka bila sprema platiti. Glasnogovornik Oneksim Banke je izjavio da je Rossiisky Credit banka diskvalificirana, jer je aplikaciju podnijala suviše kasno i da su kao garanciju podnijeli trezorske zapise predstavivši kao gotovinu, opisivao je New York Times godine 1996. privatizaciju na ruski način. U pohodu Romana Abramoviča na rusku industriju ubijeno je i nestalo više od 100 ljudi. Uklonjeni su svi oni koju su mogle predstvaljati bilo kakvu prepreku ili biti neugodan svjedok, eliminiran je. Uklonjeni su neposlušni direktori tvornica, trgovci metalom koji znali previše, radoznali novinari i aktivisti civilnog društva. Kada je Abramovič konačno poklopio sve što ima veza sa aluminijem, ubistva su prestala.

Danas Abramovič živi u Londonu gdje se sklonio od neugodnih optužbi za malverzacije i privredni kriminal. Vlasnik je uglednog nogometnog kluba Chelsesa, te troši veliki novac na igrače. Njegov nekadašnji prijatelj i poslovni partner, a zatim i veliki protivnik i takmac, takođe se sklonio u Britaniju, plašeći se Putina. Zanimljivo Putin i Berezovski su svojevremeno bili prijatelji, pomažući jedan drugom u razvoju mreže salona automoblila u 1990. a išli su zajedno i na skijanje u Švicarsku. Prijateljstvo je trajalo tri mjeseca nakon što je Putin postao predsjednik. Berezovski i oligarsi sa užasom su shvatili da više državom ne upravlja pijani Jelcin nego sposobni i okrutni čovjek ponikao u KGB – u. Vrijeme samovolje ruskih oligrha je odzvonilo.

Država ima batinu u svojoj ruci koja služi da udarite samo jednom, ali u glavu. Nismo tu batinu koristili još. Do sada smo samo mahali njom… ali ako se zaista naljutimo, nećemo se libiti da je upotijebimo, rekao je Putin u oktobru 2000-te, nedvosmisleno asocirajući na Berezovskog i njegove medije. Mjesec dana kasnije, Berezovski odlučuje da se više ne vraća u Rusiju, bar ne dok je Putin na vlasti. U martu ove godine pronađen je mrtav u svom kupatilu u Londonu. Istraga je pokazala da se objesio.

Živi brzo, umri mlad i bude bogat leš

Sasvim je logično da preobražaj društvu kojem pradavači jefinih igračke preko noći postaju naftni mgnati i multimilioneri, ne može proteći bez propratnih nus pojava kao što je pojava novopečenih bogataša koji imaju sve, najskuplje automobile, privatne avione i brda novca. Imaju sve osim jedne stavri, a to je ukus.

Novopečeni ruski bogataši i članovi njihovih porodica najpoželjnije su mušterije u trgovačkim centrima od New Yorka preko draguljarnica u Antwerpenu do preskupih butika u Milanu i Beču i nije im teško za jedan kapu izdoviti 15.000 eura ili za dijamantima optočenu aktovku od kože morskog psa izvojiti 25.000 eura. Važno je da se vidi poznati logotip i da na tome može zavidjeti okolina.

Ako je kaput iz radionice Prada, onda žele da se na odjeći jasno vidi da je baš Prada, kažu bečki trgovci, za tamošnji list Die Presse ilustrujući šta se to traži na istoku kontinenta.

Bogate Ruse moguće je vidjeti bilo gdje je važno biti biti viđen i primjećen. Tako ih možemo sresti u Monte Carlu, u Dubaiju, u St Moritzu, u Maleziji, na Petoj Aveniji u New Yorku, u Indiji. Iako su bogati i razbacuju se gotovinom, oni nemaju buržaoaske manire Zapadanjaka. Često ni u tragovima.

Proveli smo pet mjeseci u Goji, u Indiji i tamo ima jako mnogo Rusa. Nažalost, većina njih je veoma nevaspitani i grebu se od mještane koji su inače veoma tolerantni , ali u posljednje vrijeme počinju se braniti. Iako su cijene na jelovnicima istaknute i na ruskom, oni se uvijek cjenkaju i raspituju za cijene hrane. Naruče deset velikih „kozica“, pojedu pet i zatim ostatak vrate, jer je navodno hrana loša. Objekat napuste kada je u u njemu gužva bez da plate… Usput naručuju taksi koji na kraju ne plate jer trčeći pobjegnu iz njega nakon što su pokupili novac od ostalih putnika… Jedan je Rus svojevremeno obeščastio križ u malom selu u blizini Goje, što je u suštini nekakva hippie enklava… Mještani su ga kamenovali i umro je u bolnici, opisuje čitatelj Daily Maila svoja iskustva sa Rusima.

Rusi su inače inače ljudi koji najbolje opisuje kao ljude koji život žive 120 na sat, ne osvrćući se mnogo na ono što ime se nađe na putu. Život ruskog muškarca je vrlo kratak i traje u prosjeku samo 58 godina. Život je kratak i opasan u ovoj zemlji i ne dozvoljava čekanje na „nešto“. Zato Rusi dišu život punim plućima, te su svjetski šampioni u pušenju cigareta i ispijanju alkohola. Proječan ruski muškarac godišnje popije 18 litara alkohola, deset litara više od granice koju je Svjetska zdravstvena organizacija označila kao smrtonosnu. Svake godine zbog alkoholizma umre 500.000 Rusa, a stanovništvo ove zemlje se smanjuje iz godine u godine. Što je Kremlju posebno trn u oku jeste činjenica da se rapidno smanjuje broj etničkih Rusa, a da raste populacija etničkih manjina: Čečena, Tatara, Uzbeka, Azera, uglavnom muslimanskih naroda. Tokom posljednjih deceniju i po u Rusiji je nestalo 11 hiljada sela i 290 gradova, koji zjape napušteni i zaboravljeni upozoravajuću da nešto u ovoj zemlji nije kako treba. Naročito kada 15 posto stanovništa drži skoro svo bogatsvo zemlje u svojim rukama. Onih 75 posto Rusa dobiva tek mrvice ili možda poneki malo veći ogrizak.

Moskva i neka druga Rusija

Kako smo već rekli, Rusija proizvodi mnogo enrgije i to svojim građanima prodaje po povoljnim cijenama. Rusije je takođe jedan od najvećih svjetskih proizvođača žita, mesa i ribe. No to igra malu ulogu u životu prosječnog Rusa koji nekako sastavlja kraj s krajem. Kao i bilo gdje u svijetu, problem nije u količini bogatstva, problem je u njegovoj disperziji i distribuciji. U Rusiji ne samo da je sve što vrijedi koncentrirno u 36 probranih porodica, nego je ono koncentrisano na jednom mjestu, u Moskvi.

Glavni grad Rusije drži nekoliko zanimljivih rekorda. To je najskupji grad na svijetu, sa najskupljim hotelskim sobama ( prosječna košta oko 350 eura za noć te najskupljim noćnim životom gdje čaša pića košta više od 25 eura). Ove cifre ne treba da čude obzirom da je Moskva grad sa najviše milijardera na svijetu. Kako tvrdi ugledni Forbes, u Moskvi žive 84 čovjeka čije ukupno bogatstvo vrijedi 366 milijardi dolara. Kako uopće izgleda svakodnevnica tih ljudi, slabo znaju i sami Rusi. Ruski bogašati ili ne žive u Rusiji ili stanuju u dobro čuvanim predgrađima izvan Moskve. Novinaru BBC-a su prije nekoliko godina uspjeli ući u taj „Zabranjeni grad“. Devetnestogodišnja, kćerka jednog ruskog magnata povela je novinare BBC -a u do tada nepoznati dio Moskve. Upravljala je ljubičastim Masseratijem i imala je bodygarda. Prvi znakovi „Zabranjenog grada“ bili su ogromne žive ograde , visoke najmanje šest metara i čiji su vrhovi bili načičkani kamerama. Iznenade se isred nas pored te šumovite ceste pojavila „rupa“ u ogradi“ i mi smo upali unutra. Na drugoj strani stajale su velike vile okružene vrtovima. Neke su vile bilu u Džoržijanskom stulu, neke u Viktorijsnkom, nek su izgledale kao Bavarski dvorci. Kada samo mi prešli granicu, zapitao se jedan član BBC ekipe.

Kuća koju je mlada bogatašica predstavila novinarima zapravo je bila „vikendica“ u Art Deco stilu, veličine 3000 kvadratnih metara. To je bilo dovoljno veliko da u „kuću“ čitav jedan veliki bazen, kino sala, dvoran za kuglanje, dvoran za balove i kućno klizalište. Zgrada je koštala oko 25 miliona eura. Ovo je naša najnovija kuća. Otac ju je gradio pet godina. Inače u Moskvi ih imamo još nekolko, dvije na jugu Francuske i jednu na Korzici, rekla je mlada bogatunka zabezeknutim novinarima, koji su primetili da je sve to rekla sasvim normalnim tonom, kao da je posjedovanje tog enormog bogatstva sasvim normalna stvar.

Ruskim novopečenim magnatima najveća opasnost ne prijeti od njihovih poslovnih konkurenata iz inostranstva. Njihova smrtna opasnost stanuje u Moskvi, u slobdno vrijem vozi motocikl Harley Davidson, upravalja helikopterom, lovi sibirske medvjede i odaziva se na ime Vladimir Putin. Ruski premijer zakleti je neprijatelj poslovnih oligarha kojima je pijani Boris Jelcin podijelio najveće bogatsvo koje je moderni svijet ikada vidio. Zanimljivo je da niko od 84 moskovska milijardera zaprvo ne živi u Rusiji. Skoro 14.000 poslovih ljudi, od direktora velikih kompanija do nekadašnjih milijardera poput Mihaila Hodorovskog, vlasnika nekadašnjeg naftnog giganta Yukos. Vladimir Putin, čovjek koji je uspio Rusiju vratiti na „šine“, često kritikuje rastrošnost tamošnjih bogataša.

Novopečeni bogataši postali su preko noći veoma imućni, ali ne mogu vladati svojim bogatstvom bez da to pokazuju u svako vrijeme na svakom mjestu. Da to je naš problem. U vrijeme SSSR –a neki od naših bogataša bi ugradili zlatni zub, najčešće naprijed. Lamborghini i slične stvari za pokazivanje, oni su današnji zlatni zubi koje pokazujete svima, rekao je Putin.

Tu na istom mjestu poručio je magnatima da umjesto razbacivanja novca investiraju u svoju zemlju. Putin zna istinu da što su oligarsi jači, to je Rusija slabija. Putin ne može i neće dozvoliti slabu Rusiju , bar ne onakvu kakvu je 1994. porazila i osramotila šaka Čečenskih separatisa predvođena Džoharom Dudajevim. Rusija mora biti jaka i velika, a njene granice biće tamo dokle dolaze ruska nafta i plin, te tamo gdje se nalazi najudaljenija ruska benzinska pumpa. Jedna takva sredinim ljeta osvanula je sjevernom na ulazu u Sarajevo.

Jedan ruski vic iz sredine devedesetih priča priča priču o novopečenom bogatašu koji se hvali prijatelju, takođe novopočenom bogatašu, kako je kupio kravatu za 500 dolara. Budalo jedna, samo dvije ulice dalje mogao si je kupiti duplo skuplje „kritikuje“ ga prijatelj.

Prostitutke i kavijar

Zapadni poslovni ljudi privikavaju se na ruski poslovni bonton, ako se može nazvati bontonom ispijanje ogrome količne alkohola na poslovnim sastancima, sveopće podmićivanje i seks sa atraktivnim jedva punoljetnim djevojkama, po principu „potpiši ugovor – djevojka je tvoja“. Prostitucija je u Moski veoma raširena, a za dovoljno novca može se dobiti sve što perverzni um poželi. Čak i prostituku sa kavijarom u vagini.

Alexander Lebedev, jedan od najbogatijih Rusa oštar je kritičar svoje braće po imetku, opisavši ih kao gomilu nekulturnih neznalica. Mislim da je materijalno bogatstvo za njih visokoemotivna i duhovna stvar. Oni troše mnogo novca na sebe same. Oni ne čitaju knjige. Oni ne idu na izložbe. Oni misle da je jedini način da impresioniraju nekoga to je da sebi kupe jahtu, kaže Lebedav.

Popularno

TAGS

Archivies

Popularno

TAGS

Archivies