1. Žene u kockarnici – Samo kuću čuvaj!
  2. Strah i bijeda Trećeg rajha (SARTR)
  3. Zašto žene padaju na loše dečke?
  4. Uspješna mama i eko projekat
  5. Mrzimljupci
  6. Održan 8. memorijalni odbojkaški turnir “Bihać 2011”
  7. Šok na Bilinom polju: Ibišević dvaput propustio matirati Portugal
  8. BiH teško poražena u Lisabonu: Portugal ubjedljivom pobjedom odlazi na EURO 2012
  9. Parker i Batum odveli Francusku u finale
  10. Should I stay or should I go?
  11. Pobjednici 34. Kazališnih igara u Jajcu
  12. Razbijač Ralf – Wreck it Ralph
  13. Teferič koji ne prestaje
  14. Alex Cross
  15. Skyfall
  16. U Zvorniku ja sam ostavio svoje srce
  17. (Klinička) Smrt jednog konFLJutera
  18. Httpool Online Advertising
  19. DVB-s očima ovisnika
  20. The Chosen One
  21. City break: Amsterdam
  22. Legenda o padu Troje
  23. Sjeverna Baskija
  24. Bacajà: mjesto gdje je komedija dell’arte ponovo oživjela!
  25. Gdje provesti najluđu noć? – U Istanbul uz trbušne plesačice
  26. Bellagio- omiljena destinacija visoke aristokracije
  27. Naš BOT na naličju mjesta
  28. Ljepota dolazi iz frižidera!
  29. Mini vodič kroz svijet vjenčanica
  30. Kako da vaš komp posluži u prehrambene svrhe
  31. Dragan Marinković Maca: Nisam glup čovjek
  32. Zelenooka romantičarka
  33. Almir Kurt: Sin je najbolji saradnik na svijetu!
  34. Halali nam Zuko!
  35. Sarajevo, Mevlid, Amerika, Sarajevo
  36. Razgovor trojice
  37. Prosjak i gospodin
  38. Kids Land mame i njihove djevojčice
  39. Kokuz
  40. Glas Naroda
  41. Istina
  42. Tužilaštvo BiH : INSTITUCIJA KOJE VIŠE NEMA !
  43. Između osobnog, lokalnog i globalnog
  44. Čudna jada od betonskog grada
  45. Homo homini lupus est ili kratka crtica o nama
  46. Pravda za očeve
  47. Žene zbog predrasuda manjina među inženjerima
  48. Parkovi – pluća demokratije
  49. Grad ili opština, pitanje je sad
  50. Muzika i umjetnost kao refleksija politike
  51. DOPLER: pomak ka prirodi!
  52. Rusi dolaze: Donose li dobre namjere?
pon, mar 25, 2019
  1. Žene u kockarnici – Samo kuću čuvaj!
  2. Strah i bijeda Trećeg rajha (SARTR)
  3. Zašto žene padaju na loše dečke?
  4. Uspješna mama i eko projekat
  5. Mrzimljupci
  6. Održan 8. memorijalni odbojkaški turnir “Bihać 2011”
  7. Šok na Bilinom polju: Ibišević dvaput propustio matirati Portugal
  8. BiH teško poražena u Lisabonu: Portugal ubjedljivom pobjedom odlazi na EURO 2012
  9. Parker i Batum odveli Francusku u finale
  10. Should I stay or should I go?
  11. Pobjednici 34. Kazališnih igara u Jajcu
  12. Razbijač Ralf – Wreck it Ralph
  13. Teferič koji ne prestaje
  14. Alex Cross
  15. Skyfall
  16. U Zvorniku ja sam ostavio svoje srce
  17. (Klinička) Smrt jednog konFLJutera
  18. Httpool Online Advertising
  19. DVB-s očima ovisnika
  20. The Chosen One
  21. City break: Amsterdam
  22. Legenda o padu Troje
  23. Sjeverna Baskija
  24. Bacajà: mjesto gdje je komedija dell’arte ponovo oživjela!
  25. Gdje provesti najluđu noć? – U Istanbul uz trbušne plesačice
  26. Bellagio- omiljena destinacija visoke aristokracije
  27. Naš BOT na naličju mjesta
  28. Ljepota dolazi iz frižidera!
  29. Mini vodič kroz svijet vjenčanica
  30. Kako da vaš komp posluži u prehrambene svrhe
  31. Dragan Marinković Maca: Nisam glup čovjek
  32. Zelenooka romantičarka
  33. Almir Kurt: Sin je najbolji saradnik na svijetu!
  34. Halali nam Zuko!
  35. Sarajevo, Mevlid, Amerika, Sarajevo
  36. Razgovor trojice
  37. Prosjak i gospodin
  38. Kids Land mame i njihove djevojčice
  39. Kokuz
  40. Glas Naroda
  41. Istina
  42. Tužilaštvo BiH : INSTITUCIJA KOJE VIŠE NEMA !
  43. Između osobnog, lokalnog i globalnog
  44. Čudna jada od betonskog grada
  45. Homo homini lupus est ili kratka crtica o nama
  46. Pravda za očeve
  47. Žene zbog predrasuda manjina među inženjerima
  48. Parkovi – pluća demokratije
  49. Grad ili opština, pitanje je sad
  50. Muzika i umjetnost kao refleksija politike
  51. DOPLER: pomak ka prirodi!
  52. Rusi dolaze: Donose li dobre namjere?

Homo homini lupus est ili kratka crtica o nama

HOMO HOMINI LUPUS EST!

Kako ironično da rečenica koja najbolje opisuje ljudski rod dolazi iz usta naroda kojem su dekadencija i hedonizam bili način života i gdje su grijesi njegovih vladara zauvijek ostali utkani u svjetske knjige? Ali opet, s druge strane, zar naš cijeli život nije počeo grijehom, prvotnim sjedinjenjem naša dva najdalja pretka. A onda taj grijeh je proizveo ljubav, spas, nadu, vjeru i želju za vječnošću, sve ono što u dubini svakoga od nas čini niti našega života. I od toga prvotnoga čina, negdje u hladu drveta, kada ništa nije imalo imena i sve je bilo samo tren, ljudi tragaju za navedenim ljepotama života. I na tome putu čine grešku za greškom, uništavaju sve što im stoji na putu do onoga što će njihov život ispuniti, odrediti svrhu ili pomoći da barem na jedan način utkaju trag svoga postojanja. Ne pitaju se da li je to vrijedno, da li je to smisao našega života ili samo jedna iluzija koju ni sami ne mogu odagnati.

Jer, ljudi ne znaju šta žele, njihovi umovi su robovi materijalističkih poriva, hladnih dodira tame i bunara paklenih želja koji vode baš tamo. U sami pakao, Tartar našega postojanja. I mi idemo tamo, svakim pokoljenjem sve brže, poput pomahnitaloga demonskoga voza, bez kočnica. Optimizam, neko će reći, on je jedino oružje koje nam je preostalo u rukama da se tom vozu suprostavimo. Tipično ljudski, pričanje bajki koje su imaginarnije od bilo koje izašle iz pera Braće Grim. Da, bajki jer priče ne pomažu, djela su ta koja čine neke riječi postojanim ili opravdanim.

Djela su rijetka, tek zrnce u nepreglednoj hrpi nedužno prolivene krvi, obećanja koja sežu do Oriona, tužnih lica djece koja plaču jer je njihovo djetinjstvo uništila zatrovana mašta i lažni ideali onih koji bi trebali biti njihovi učitelji na putu spoznaje. Nisu nam pomogli ni svi proroci, ni njihove riječi: Manuov novi početak ne shvatamo kao novu šansu za naš rod, olako smo je zaboravili; Abrahamova potraga i Musaovo lutanje je za nas šetnja koja nama ne znači ništa; Zaratustrin pojam ravnoteže smo prebacili na tas mračnog Ahrimana; Budino strpljenje je za nas pojam dalek poput vraćanja na pravi put, onaj koji je on tako jasno navodio i tražio.

Oglušili smo se i na poruke mira Hemingveja, Remarka i Hessea. Pročitali smo ih, rekli ja jesu ovi pametni bili i sutradan zaboravili šta je uopšte pamet. Gdje su djela ljudski rode? Gdje je put koji vodi ka utopiji, gdje blaženi u miru žive, a pokajnici drugu šansu dobijaju, gdje plač je samo tihi šum sreće? Jesmo li odabrali put distopije, sestre mraka utopije, one koja nudi opipljiv i opojan miris zavođenja? Ili ćemo samo stajati u mjestu, gledati kako drugi za nas rade? Odnosno ne rade. Jer čini mi se da smo se predali, ali ne utopiji, nego distopiji. Da, znam, kraj mora doći kad-tad, fizička vječnost ne postoji, ali zar mi to moramo ubrzavati?

Čini mi se da to želimo i nekako se ponosno hvalimo našim biološkim oružjima, A i H bombama, životinjama koje umiru da bi mi živjeli, krvlju koja natopljenu Majku Zemlju guši, ali ona to prašta. I opet nam pruža plodove da živimo, vodu da nas hladi i mjesto na kojem se rađamo, prolazimo i nestajemo. A nikada se u prolazu nismo upitali da li smo joj se ikada zahvalili što nas trpi i dalje pruža ljubav koja nas održava na životu. Negdje, još tamo kada je Neandertalac Majku Zemlju obasipao zahvalama i ljubavlju i onoga trena kada smo otkrili kako držati pod kontrolom ono što je samo nama važno, negdje se to poštivanje za Nju izgubilo. I bojim se, svaki dan me taj strah prati, da i pored svih upozorenja, srljamo u ponor mraka, budućnosti kojoj se ne možemo radovati. A i ne zaslužujemo, jer radost je za one koji ne gledaju samo sebe, već i patnje drugih prihvataju i suosjećaju.

Ne kažem da nema i ovakvih, onih kojima je JA na drugome mjestu. Ima njih, ali njihov strah od linča mnoštva kojima je JA na prvome mjestu ih sputava da nas povedu putem svjetla i dužeg života na ovoj planeti. Možda joj nekada nađemo zamjenu, u nekom drugom djelu Božije staze, ali nijedna zamjena ne može biti kao Majka. Jer je ona jedna i moramo je čuvati. I kada nas ovako gledam i strahujem, pitam se da li je i nada mit, satkan od naših strahova da se prepuštamo virovima sudbe, a samo rijetko se borimo za dobrobiti sutrašnjice. Naše srljanje ka društvu koje vodi jedno lice je sve očitije, a tamo nas ne čeka ništa što je dobro. Priznajem, vjerujem u princip ravnoteže, jina i janga, dobra i zla, vjerujem da je tako svijet satkan. Ali on se ne može održati ako prevagne jedno od ovo dvoje. I čini mi se da je cijeli ljudski vijek obilježen pretezanjem tasa koji vodi ka bezdanima dubokim. Naši pokušaji da to spriječimo nisu pokušaji, nego samo opravdanje da kažemo da smo uradili sve u našoj moći. A kome da se opravdamo? Našoj djeci možda? Strah me onoga što im ostavljamo, čemu ih učimo.

Da li će naša budućnost znati za jezera u kojima su se nekada vile kupale, šume gdje su patuljci krili svoje blago, mora u kojima su sirene pjesmom zavodile, ravnice pune opojnih pjesama rajskih ptica u kojima Manitu čuva mir? Hoćemo li im i to prodavati za bajke, a realnost prikazivati kao bitku u kojoj gledaš da sa što manje časti pobjediš, a pobjedu prikažeš kao nešto dobro za tebe? Sebičnost, iznjedrena iz dubina želje za moći tjera da ljudi budu njeni robovi. Hoćemo li i dalje tražiti grupna opravdanja, a ne gledati da svaki naš pojedinačni potez donosi veće uništenje nego grupa? Jer grupa kao grupa može biti produktivna, možda neka od beskonačno kombinacija iznjedri onu pravu. Ali mi sami, mi smo poput jedne ovce koja sve druge vodi ka ivici ponora. Lako je sanjati ljepšu budućnost sada kada još imamo od čega da je zidamo.

Ali šta ćemo za nekih 10, 50 ili 100 godina, kada više ne bude gradivnog materijala, kada potrošimo sve ono na čemu smo je nekada gradili? Hoće li nam biti žao, da li ćemo se onda opametiti i pokušati točak uništenja okrenuti da vodi putem progresa, ka vratima na kojima piše da smo ipak uspjeli pokazati da želimo dobro, ne samo nama, rodu Homo, nego i svima onima koji koegzistiraju s nama. I to opet nisu samo jedinke na Majci Zemlji, nego i one u cijelom Univerzumu. Povezani smo svi u jedan lanac, koji je dosada izdržao sve napore i nekako ostao čitav. I nadam se da ga oni koji su svjesni njegove krhkosti, a ipak tolike važnosti neće samouništiti svojom pameću koja je iz prave kombinacije dala pogrešne produkte.

Da završim sa drugom velikom izrekom: COGITO ERGO SUM! Da, imamo mozak dat da njime mislimo i vjerujem radimo ispravne stvari, da naše postojanje i moć razmišljanja koristimo ne samo za nas, nego i za druge, da ne budemo sebični i egoistični, homocentrični, već jednostavno obični ljudi, koji mare za potrebe drugih, za mjesto gdje ćemo osigurati bolju budućnost onima koji dolaze nakon nas. I nema ništa loše misliti o potrebama drugih, jer će nam onda budućnost biti zahvalna. Jer smo se na vrijeme probudili iz višeeonskog sna i spasili nešto što vrijedi spasiti. Onu koja nama je podarila život, i one koji ovise o njoj. MAJKU ZEMLJU!!!

Piše: Almir Olovčić

Popularno

TAGS

Archivies

Popularno

TAGS

Archivies